Page 54 - Lovorko 2007-08.pdf
P. 54
M askenbal je dan u kojem svi ljudi mogu
biti nešto drugo, nešto posebno, nešto o
Lovorko
uĀeniĀki radovi čemu dugo razmišljaju.
Prošle godine za vrijeme maskenbala išla
sam teti u Samobor. Obožavam ići teti zato što
se zabavljamo, radimo džem, pekmez, idemo
u šumu brati gljive…Za vrijeme maskenbala
teta izvadi sve svoje
stare suknje, nakit
(ogrlice, narukvice)
pa glumimo ciganke, pravimo
tiramisu
i čupavce. Obožavam kuhati jer je zabavno i svaki
put kuhinja izgleda „kao svinjac“.
Kad smo napravile, tj. obavile sve kućanske
obaveze teta mi je dala nešto novca i pitala me bi li htjela ići do grada. „Wow“, mislila sam si i otišla se spremiti. U
kupaonici sam napravila urnebes, „bolje da zbrišem, možda neće skužiti“. Izašla sam i krenula prema gradu.
Prolazila sam nepoznate ulice i vidjela mnoštvo nepoznatih lica. U svima je bio duh maskenbala i želja da
budu netko drugi. Nakon duge šetnje prekrasnim ulicama Samobora došla sam do lunaparka. Tamo su bile vrlo
zanimljive vožnje i igre. Najviše mi se svidjela igra gdje se dugom crno-smeđom puškom mora pogoditi pokretna
meta, u ovom slučaju patka. Nijednom nisam pogodila. Čudno, ha? Poslije lunaparka krenula sam doma, ali na
moju žalost, nisam znala gdje sam. Prolazila sam mnogim nepoznatim ulicama, mnoštvo nepoznatih lica i pitala
sam ih za smjer. Nitko od prolaznika nije znao gdje živi moja teta.
Nakon silnog traženja uspjela sam doći na pravi put i nekako se vratiti doma. Bila sam
presretna što sam opet na toplom i sigurnom.
Ivana Škrinjar, 6. b
54
biti nešto drugo, nešto posebno, nešto o
Lovorko
uĀeniĀki radovi čemu dugo razmišljaju.
Prošle godine za vrijeme maskenbala išla
sam teti u Samobor. Obožavam ići teti zato što
se zabavljamo, radimo džem, pekmez, idemo
u šumu brati gljive…Za vrijeme maskenbala
teta izvadi sve svoje
stare suknje, nakit
(ogrlice, narukvice)
pa glumimo ciganke, pravimo
tiramisu
i čupavce. Obožavam kuhati jer je zabavno i svaki
put kuhinja izgleda „kao svinjac“.
Kad smo napravile, tj. obavile sve kućanske
obaveze teta mi je dala nešto novca i pitala me bi li htjela ići do grada. „Wow“, mislila sam si i otišla se spremiti. U
kupaonici sam napravila urnebes, „bolje da zbrišem, možda neće skužiti“. Izašla sam i krenula prema gradu.
Prolazila sam nepoznate ulice i vidjela mnoštvo nepoznatih lica. U svima je bio duh maskenbala i želja da
budu netko drugi. Nakon duge šetnje prekrasnim ulicama Samobora došla sam do lunaparka. Tamo su bile vrlo
zanimljive vožnje i igre. Najviše mi se svidjela igra gdje se dugom crno-smeđom puškom mora pogoditi pokretna
meta, u ovom slučaju patka. Nijednom nisam pogodila. Čudno, ha? Poslije lunaparka krenula sam doma, ali na
moju žalost, nisam znala gdje sam. Prolazila sam mnogim nepoznatim ulicama, mnoštvo nepoznatih lica i pitala
sam ih za smjer. Nitko od prolaznika nije znao gdje živi moja teta.
Nakon silnog traženja uspjela sam doći na pravi put i nekako se vratiti doma. Bila sam
presretna što sam opet na toplom i sigurnom.
Ivana Škrinjar, 6. b
54
